Metamorfoze prirode

Urođena potreba čovjeka da dođe u kontakt s nadnaravnim u prirodi uvijek je bila pokretačka sila za istraživanjem svijeta u sebi i oko sebe. Jasna Barišić slikarica je kojoj je priroda najveće vrelo ideja, i upravo vječna inspiracija za nju, koja intuitivno osjeća jedinstvo i neraskidivu sponu između čovjeka i okoline, odnosno prirode koja ga okružuje. U razgovoru s autoricom, spominju se riječi nastanak i nestanak. Taj antitetički par riječi, koje se morfološki i fonološki razlikuju u samo jednom slovu, postaje nit vodilja koju je autorica utkala u svoja djela.

U svojim slikama, autorica problematizira i istražuje teme (su)života prirode i čovjeka, postojanje prirode, njenu metamorfozu, regeneraciju i adaptivnost, kao odgovor na konstantno eksploatiranje i uništavanje prirodnih dragocjenih resursa. Shvaćanjem prirode kao neodvojivog dijela ljudskog života, autorica razvija seriju slika, daleko različitiju od onih koje se nalaze u njenom dosadašnjem opusu. Stvara slike pažljivo modelirajući i konstruirajući strukturu kružnih formi, od odbačenog materijala – papira, kojeg zatim reciklira, kašira i lijepi na drvene panele. No, umjesto bijele boje koju je do sada koristila u svom radu, nove slike prekriva ugljeno crnom, zelenom, crvenom, žutom i plavom, dajući im novi karakter razmatranja, promišljanja i analiziranja.

Osnovni nositelj autoričina vizualnog izražavanja jest slaganje recikliranog materijala po neodređenom redoslijedu kojim se dobiva dojam višedimenzionalnog prostora na plohi. Slike kao da namjerno nemaju središte; autorica stvara više fokalnih točaka koje generiraju stapajuću strukturu i time čini živu dišuću organičnu cjelinu. Pogled promatrača ne skače s jedne na drugu točku, nego fluidno teče kroz sliku, rezultirajući neobjašnjivom privlačnom i hipnotičkom silom. Granice drvenog panela, napučenima precizno posloženim kružnim elementima, kao da nisu dovoljne, pa oni počinju pupati i rasti jedan preko drugoga, uvodeći tako i karakter skulpturalnosti u slike (Deep Sea, Mountain river, no.2). Dinamičnost površine je naglašena u izmjenjivanju visina kružnih formi, korištenjem tankih i debelih nanosa boje, i naposljetku osvjetljenjem i sjenama koje nastaju na oblim bridovima cikličkih struktura, i u njihovim dubinama.

Jasna Barišić nenametljivo svojom individualnosti unosi simboliku u svoja djela, bilo odabirom materijala – papira, koji je došao iz debla drva, dijela prirode, kojeg ponovno upotrebljava i nanovo njime stvara, ili pak, korištenjem nepravilnih kružnih formi koje opisuje kao alegoriju cikličnosti prirode – njeno trajno obnavljanje, nastajanje i nestajanje. Uz ove, simboličnost je vidljiva i u cikličnosti boja koje koristi – pupanje i erupcija prirode u zelenoj i crvenoj boji (Spring forest, Red earth) te nestajanje u crnilu zelene (Burnt earth no.1, Burnt earth no.2) i naposljetku, ponovno regeneriranje vidljivo u akcentima žute i narančaste među crnom (Meadow no.1, Mistique garden no.1, Mistique garden no.2).

Autorica stvara djela krećući iz mikrokozmosa svoje ideje – prirodu je kroz, i preko materijala, translatirala i preobrazila u umjetnička djela pa bi stoga mogli i potvrditi da je ostvaren određeni vid metamorfoze prirode. Kroz seriju slika, osjeća se autoričina pokretačka energija stvarne metamorfoze prirode. Slike svojim likovnim jezikom potiču na razmatranje njene važnosti i sugestivno upozoravaju na učinke i rizike koji se događaju u odnosu s čovjekom.

Vizija autorice u ovoj seriji je istinska i svrhovita u proučavanju ideje o mističnosti prirode, njene (ne)predvidljivosti i elementarne potrebitosti u našim životima. Parafrazirati Goethea – okruženi i zagrljeni prirodom, nemoćni odvojiti se od nje i nemoćni provući se kroz nju – ostaje li nam prilagoditi joj se, uživati njenu kontemplativnu moć i bezvremensku ljepotu, ili smo pak, naumili nešto drugo?

Marija Jurun, dipl. povj. umjetnosti