Tragovi u kamenu

Pjesnik Hafiz je jednom rekao: “Za biti ljubavni alkemičar, trebali bi raditi sa zlatom”. Rekla bih, ako netko radi ono što voli, tada zaista radi sa zlatom.
Pred nama je novi ciklus slika Jasne Barišić, “Tragovi u kamenu”, kao nastavak njenog prethodnog ciklusa “Mediteran – kamen” koji je izložila 2011.godine u Crkvi “Zvijezda mora” ,u Muzeju hvarske baštine, u gradu Hvaru. Riječ je o radovima koji kao i oni prethodni, slave svjetlost, prirodu, materiju, ali i sadrže energiju kulturnog i povijesnog svjedočanstva sredine iz koje dolazi autorica. Sve svoje znanje, iskustvo i ljubav, Jasna je predala tom neizvjesnom putovanju, bez početka i bez kraja, tek zadržavajući se na određenim mjestima, otkrivajući nove mogućnosti i uživajući u zadovoljstvu novih spoznaja. Sada se nalazimo na jednom takvom mjestu, u jednom takvom trenutku, kao publika sa kojom je autorica željela podijeliti svoja nova otkrivenja.
“U potrazi za svjetlošću, bojom i strukturom kamena , komada zemlje, mora i neba, tražeći sebe u mjestima i bojama koja me očaravaju, našla sam smiraj i zadovoljstvo u dualnosti svoje vlastite prirode.” – riječi su autorice, o svojim otkrivenjima u recentnim slikama, u kojima je pomirila svoje dvije profesije, slikara i konstruktora. Vjerna materiji i užitku rada sa različitim materijalima, gotovo u meditativnom procesu, slobodna i nesputana okovima logike,a svjesna činjenice da je igra vrhunac mogućnosti, modelira i stvara strukture od odbačenih materijala, iz kojih će nastati neki novi svjetovi. Jednako kao što se priroda uvijek iznova obnavlja, tako ista, a uvijek različita. Modeliranje strukture na slikarskom platnu ili drvenom panelu, možemo povezati sa autoričinim drugim zanimanjem – projektiranjem konstrukcija, a poveznicu vidimo u stvaranju nečeg novog, kao i u kompoziciji što bi u konstrukciji bila ravnoteža svih nosivih elemenata. Kao rezultat ovog pomirenja i prožimanja, imamo slike sugestivne mirnoće, bjeline u svim njenim tonovima, tek sa pokojim kolorističkim akcentom.
Za Jasnu je slikarstvo unutrašnja nužnost i čista strast, toliko prirodna i jednostavna, da će vam , ukoliko je pitate o njoj, malo reći. O slikarstvu se previše ne priča, slikarstvo se jednostavno živi. Oduševljena unutrašnjim životom prirode, koja joj je vječno izvorište ljepote i duhovne hrane, ne uspoređujući se sa drugima, bez nepotrebnih pretenzija, Jasna se jednostavno prepušta samom trenutku i uživa na samom putu, slijedeći unutrašnju nužnost i nagon tragača, promatrača i slikara. Gdje će je to putovanje odvesti, ne zna ni ona, ne znamo ni mi, i u tome i jeste ljepota – vjerovati putu kojim idemo i prepuštati se promjenama kao osnovnom načinu bitka prirode, jednako onako kao što se dan prepušta večeri, a noć jutru.

Andrea Musa