Ocean more

Odnosno… vidite tamo, gdje dopire voda… penje se plažom, a onda se zaustavlja… eto, upravo to mjesto, gdje se zaustavlja… traje svega trenutak, evo, gledajte, tamo na primjer, vidite da traje samo trenutak, potom nestaje, ali kada bi se samo mogao zadržati taj trenutak… kada se voda zaustavlja, baš to mjesto, taj pregib…
– Tamo prestaje more.
Neizmjerno more, ocean more, što beskrajno nadilazi mogućnosti svakog pogleda, to golemo svemoguće more – postoji, ipak, jedno mjesto na kojem završava i jedan trenutak…
Ocean more, Alessandro Barrico
Kao ishodišnu točku promišljanja i stvaranja, Jasna Barišić zahvaća energiju mora i njegovu slanu okolinu, inspiriranu romanom Ocean more autora Alessandra Barrica.
Serija slika Jasne Barišić vodi promatrača uz more, laganom šetnjom koja kulminira na dualnosti i suprotstavljanju dvije osobnosti. Kao svojevrstan nastavak izložbe ‘Tragovi u kamenu’ specifičnim izrazom, autorica slikama privlači promatrača da opipa materiju morske obale, podsjeća ga na oštre sike koje je more izmrcvarilo svojim neumornim lupanjem valova, meku zaobljenost oblutaka koje su valovi pomilovali i oblikovali najfinijim dodirima i pijeska koji klizi kroz prste kao što vrijeme izmiče duši. Autorica modelira strukturu na drvenim panelima, kaširajući papir i bojajući ga te stvara nemirne površine, gotovo organičke. Duboke nijanse plave, razbijaju niz tonova bijele boje, boreći se s njima i izbijajući na površinu u svoj svojoj veličini (‘Tamo gdje počinje more’, ‘Žudnja za morem’, ‘More zove’) čineći procijepe u svjetovima, baš kao i život u čovjeku kojeg Barrico naziva „beskrajnim procijepom, malenim prolazom kojim nadiru bujice priča“. Svaka slika nosi svoju priču o moru, jedan trenutak na morskoj obali, jedan novi svijet. Kratkim izviranjem plave boje poziva promatrača, gotovo hipnotički, u sirovost i dubinu bujice ogoljenih emocija koju slika tajanstveno skriva. Na panelima prikazane, u jednom ekspresivna ogoljena priroda, iz koje izbija sirovost energije emocija, a u drugom nježna meditativna šetnja kraj mora, kontemplativno zrcalo duše. Autoričina serija završava sa dvije slike, svojevrsnim diptihom, snažnom Trbuh mora i nježnom Elisewin. Dvije suprotstavljene energije, koje se protežu kroz cijeli roman, kod Barrica prikazane su obliku dva svijeta, dva lika – plahe i blage Elisewin i čovjeka s pogledom životinje u lovu Thomasa. Energije njihovih postojanja Barišić opisuje bijelom i modrom, gotovo crnom te ekspresivnom crvenom i plavom bojom. Bez pretjeranog detaljiziranja, naglašava nekontroliranu osjetljivost duše, pahuljaste Elisewin, bojom koja ne može povrijediti, a završava je tek naznakama duboke modre, gotovo odlučne crne. „Okrenula se i polako stala vraćajući se istim putom. I za nju više nije bilo vjetra ni noći, više nije bilo mora. Koračala je, znajući kao ide. I to je sve. Prekrasan osjećaj.“ U suprotnosti njoj, autorica postavlja živu, silovitu i energičnu sliku Trbuh mora, interpretirajući okus svijeta, okrutnog, surovog, a opet toplog i romantičnog. Njihove sudbine isprepletene na najneobičniji način, predstavljaju ravnotežu: dvije emocije, dva svijeta – suprotna, a opet komplementarna. „…možda je svijet tek rana, i netko je pokušava zacijeliti spajajući ta dva tijela – i nije to čak ni ljubav, to je ono zadivljujuće…“
kuratorica Marija Škegro