Dugi rezovi

Jasna Barišić izloženim slikarskim ciklusom, progovara o osobnom iskustvu pada i uspona, o borbi i nadi, suočavanju i mirenju. Na drvenim panelima sažima intimno kazivanje jedne inspirativne priče modelirajući razne strukture kaširanjem papira. U tom postupku stvaranja, bira materiju koju oblikuje kako bi dobila materičnost u strukturi koja je istovremeno krhka i postojana.
Slikarska podloga tako postaje izdržljivo tijelo koje pokazuje svoje otvorene rane i ožiljke. Ono je obilježeno, izloženo, ali otporno. Na slikarskom tijelu dugim rezovima, autorica zapisuje vlastitu lirsku poetiku slike koja je istovremeno nježna i snažna. Simboličkim značenjima crvene, bijele i sive boje udahnjuje zasebni život pulsirujućim žarištima na organičkoj materiji. U zasljepljujućoj bjelini sterilnog prostora intenzivnost crvene boje utjelovljuje dostojanstvo opstanka i preživljavanja, pobjede i ponovnog izdizanja. Ispod kože, kroz pukotine materije tako izvire srž ekspresije kroz tijelo koje pamti, svjedoči i prenosi.
Jasna Barišić unosi se u sliku ogoljujući se upotpunosti gdje fizičkim tragovima rezova u tijelu i na tijelu, odnosi pobjedu. Tragovi ranjivosti očituju se u akcentima krvavocrvene boje na bijeloj podlozi koja postaje otisak autoričine autentičnosti, boli, hrabrosti i snage. Prazni unutarnji prostori postaju ispunjeni simbolikom koja se ugrađuje u svaki dugi rez, u svaki potez i nijansu boje na platnu. U njima se tako ponovno rađa život ponosit i jači nego prije.
U svježem rezu, ožiljku i procesu zacjeljivanja Jasna Barišić pronalazi poticaj stvaranju nanoseći na papir slojeve svojih emocija. Na apstraktnim kompozicijama uspostavlja uravnotežene elemente likovne forme kojima postiže ujednačenost izraza. Procesulanost, kao vrlo izražena komponenta autoričinog likovog postupka, ovdje prati njen siguran umjetnički rast. Fizičke strukturne nakupine doprinose slikarskoj taktilnosti, osnaženoj intenzitetom rukopisa, koji se ne očituje u žestini, već u staloženosti izraza. Kroz slojeve teksture i premaza otkriva se senzibilitet koji bez pretjerivanja kroz vizualno prenosi odjeke vlastite nutrine.
Nazivlje slika (Napukline, Prazan/ispunjen prostor, Znakovi života, Cvijeće za N., Dugi rezovi, Odjeci u prostoru) između ostalog, upućuje na zaokruženost i osmišljenost izvedenog gdje rekonstruiramo etnografiju osobne ispovijesti. Kroz procjepe dubina i punina gledamo u otvorene rane koje postaju trajni simboli proživljenog. U njima je zapisan optimizam bez težine koji svjedoči o slavlju života i stvaranja. Ispreplitanje tjelesnosti i duha tako sugerira površinsko i dubinsko zacjeljivanje koje kroz vrijeme ponovno pronalazi život.

kuratorica MARIJANA PAULA FERENČIĆ